utorak, 25.01.2011.
(Samo)ubojice
Piše Žorž Crmarić
Pripreme za svaku od desetaka ofenziva s iranske su strane iransko-iračke fronte proticale po istoj formuli: vjerski dobrovoljci (Basidži) - mnogi u dobi od 15-16 godina – nakon zalaska sunca započinjali bi plačljivo zapijevanje, žaleći za šijitskim Imamom Husseinom koji je – kako kažu - za spas islama otišao u sigurnu smrt. Iako se to dogodilo prije 13 stoljeća, Basidži pred juriš, satima, u jednoličnom ritmu, plaču, udaraju šakama svoja prsa, ponavljajući tužbalice koje predvodi jedan od tisuća šijitskih svećenika raspoređenih uzduž fronte. Nakon cjelonoćnog transa, s prvim sunčevim zrakama Basidži započinju juriš na iračkog neprijatelja – bezbožnika. Tek kada Basidži svojim tijelima “raščiste” minska polja koja ih odvajaju od “dushmana” (neprijatelj, na perzijskom) i, naravno, produže ravno u raj – nastupaju njihovi zapovjednici, pripadnici Islamske revolucionarne garde (Pasdarani).
I makoliko da je taj naboj vjerskog fanatizma tijekom osmogodišnjeg iransko-iračkog rata iznenadio svijet, ovaj su fenomen mnogi doživljavali uglavnom kao novu dimenziju ratovanja, fenomen koji se tiče samo naoružanih zaraćenih strana. Dakle, samoubilačke akcije temeljene na vjerskom fanatizmu u funkciji ratovanja. Malo tko je tih osamdesetih godina mislio da će mete samoubojica postati osnovne škole, podzene željeznice, poslovne zgrade, hoteli, restorani ili kao jučer (ne po prvi put) zračne luke. Zastrašujuća je pomisao da je netko u toj mjeri opijen mržnjom da odluči otići u dio aerodroma gdje se može vidjeti najviše osmjeha, gdje roditelji dočekuju djecu, prijatelji svoje prijatelje, ili dugo očekivane najbliže članove obitelji.
Zastrašujuće je da vjerski fanatizam može u toj mjeri zaslijepiti, te razbuktati mržnju i prezir prema ljudskom životu. I čini se da će je takvo zvjerstvo postalo već toliko učestalo da će svijet morati koristiti neke nove mjere vlastite zaštite.
